loading

Insulinska rezistencija je metabolički poremećaj, koji svakim danom postaje sve veći zdravstveni problem. Javlja se kako kod žena, tako i kod muškaraca a isto tako i kod dece.

Šta je insulinska rezistencija?

Insulinska rezistencija je složeno metaboličko stanje u kome ćelije organizma ne reaguju na dejstvo insulina.

To je stanje koje može dovesti do nastanka brojnih oboljenja savremenog čoveka, od šećerne bolesti, gojaznosti, preko kardiovaskularnih i cerebrovaskularnih oboljenja, do sindroma policističnih jajnika kod žena i problema sa začećem kod oba pola.

Ovo stanje se povezuje i sa masnom jetrom, povišenim krvnim pritiskom, povišenim vrednostima holesterola, poremećajima funkcionisanja štitne žlezde, povećanjem masne mase i gubitkom mišićne mase organizma.

Faktori rizika za nastanak insulinske rezistencije

Insulinska rezistencija je stanje u kome ćelije organizma ne reaguju na delovanje insulina, hormona koga luči pankreas. Jedna od uloga ovog hormona je da učestvuje u transportu glukoze u ćeliju. Pošto receptori za insulin na ćelijskom zidu ne reaguju na insulin, glukoza ne može da uđe u ćeliju i u višku ostaje u cirkulaciji. Vremenom, višak glukoze u krvi se pretvara u masnoće, koje se vide kao masno tkivo u predelu stomaka i masna jetra. Sa druge strane, manjak glukoze u ćelijama izaziva žudnju za slatkom hranom, manjak energije, pospanost i slične simptome.

Faktori rizika za nastanak insulinske rezistencije su: genatska predispoizicija za dijabetes, ishrana bogata prostim šećerima, sedentaran stil života, preterana fizička aktivnost, gojaznost, terapija antidepresivima i kortikosteroidima, stres, negativne emocije (strah, bes).

Simptomi

Osobe koje imaju insulinsku rezistenciju se lako goje a teško mršave. Dobijanje masnih naslaga se naročito dešava u predelu struka. Žale se na hroničan nedostatak energije, osećaj umora, stalnu potrebu i žudnju za slatkim namirnicama, zaboravnost, bezvoljnost, pospanost naročito posle obroka, promene raspoloženja.

Mnoge osobe pripisuju ovakve tegobe brzom i stresnom načinu življenja, pa se insulinska rezistencija veoma često otkriva u sklopu dijagnostike nekog drugog stanja ili oboljenja (hipotireoza, sindrom policističnih jajnika, problemi sa začećem i sl.).

Insulinska rezistencija i problemi sa začećem

Postoji povezanost insulinske rezistencije sa sterilitetom odnosno problemima sa začećem, jer ovo stanje ometa ili sprečava ovulaciju, ograničava sazrevanje jajne ćelije, može da poremeti implantaciju oplođene jajne ćelije u zid materice, a može da bude i uzrok spontanog prekida trudnoće.

Problemi sa začećem su posledica hormonskog disbalansa koji uzrokuje insulinska rezistencija. Dolazi do porasta nivoa testosterona koji može u potpunosti zaustaviti ovulaciju. Osim na testosteron, insulin utiče i na druge hormone koji su važni za začeće: FSH (folikulostimulišući hormon), LH (luteinizirajući hormon), estrogen i progesteron. Disbalans ovih hormona utiče na kvalitet oplođene jajne ćelije i na ishod zečeća.

Osim što ograničava sazrevanje jajne ćelije i sprečava ovulaciju, insulinska rezistencija može remetiti implantaciju oplođene jajne ćelije u matericu.

Insulinska rezistencija je veoma česta kod žena koje imaju sindrom policističnih jajnika (PCOS). Ova dva stanja u preko 60% slučajeva uzrokuju sterilitet.

Postavljanje dijagnoze

Postavljanje dijagnoze insulinske rezistencije vrši se testom oralne tolerancije glukoze (OGTT) sa merenjem vrednosti šećera u krvi i pratećih insulina u 0, 30, 60 90 i 120 minutu. OGTT test se izvodi u jutarnjim satima, najčešće između 7 i 9 h, bez prethodnog konzumiranja hrane. 12 sati pre testa ne treba jesti, niti se baviti fizičkom aktivnošću.

Šta kada se postavi dijagnoza

Prvi korak je uvek promena životnih navika. Pravilna ishrana, svakodnevna umerena fizička aktivnost, kontrola sna i redovan san, osnova su nemedikamentozne terapije.

Ukoliko promena životnih navika ne da rezultat, savetuje se konsultacija endokrinologa radi uvođenja medikamentozne terapije.

Ukoliko je osoba gojazna, tada se primenjuje medicinska nutritivna terapija, koja treba da smanji masnu masu tela, naročito visceralne masti.

Korekcija ishrane

Ishrana kod insulinske rezistencije treba da je uobročena, nutritivno izbalansirana. Potrebno je izbegavati namirnice visokog glikemijskog indeksa kao i namirnice bogate prostim šećerima.

Birati namirnice niskog i srednjeg glikemijskog indeksa, bogate dijetnim vlaknima i proteinima. Birati zdrave masti i hladno ceđena ulja.

Hrana koja se ne preporučuje: konditorski proizvodi, hrana koja sadrži šećer u bilo kom obliku, beli hleb i pekarski proizvodi od belog brašna, lisnata testa, sokovi, pržena i pohovana hrana, rafinisana i industrijski prerađena hrana, alkoholna pića.

Savetuje se individualizovana suplementacija ishrane određenim dodacima ishrani (probiotik, hrom, cink, magnezijum, alfa lipoična kiselina, vitamin D, omega 3 masne kiseline).

Savetuje se test kojim se određuje odnos omega3 i omega 6 masnih kiselina, parametar koji ukazuje na funkcionalno stanje ćelijske membrane i postojanje hronične upale niskog intenziteta. Ovo stanje može biti uzrok insulinske rezistencije.

Insulinska rezistencija je reverzibilno stanje, što znači da promenom životnih navika i po potrebi primenom leka, možemo ponovo uspostaviti normalan metabolizam glukoze i na taj način smanjiti simptome i znake ovog poremećaja.